Inteligencija je oduvek portretisana u našoj civilizaciji sa pozitivnom konotacijom. Koja god da je inteligencija u pitanju, a postoji ih više: logička, emocionalna, socijalna, estetska… U širokim masama kad se pomene inteligencija, skoro uvek se podrazumeva da je to logička inteligencija. A šta je to inteligencija? Najčešće pominjana definicija, koja možda i najviše obuhvata, je da je inteligencija sposobnost prilagođavanja novonastalim okolnostima i uslovima. Inteligencija je sposobnost rešavanja problema. Inteligencija je brzo učenje.
Prilagođavanje, rešavanje problema i učenje su glavni aspekti inteligencije. A to su zapravo i potrebne veštine za život (preživljavanje). Što si prilagodljiviji, što bolje rešavaš probleme i što brže učiš – to ti je veća šansa za boljim životom, opstankom i življenjem uopšte. Kako nama, tako i drugim vrstama (crvu, konju, žalfiji ili zebri).
Sad da pogledamo sa biološko-neurološkog aspekta ove pojmove, jer tako nalaže tok moje svesti i organizacija mojih misli koju sam napravio pre pisanja, da bih došao do krajnjeg cilja koji sam sažeo u jednu rečenicu i njime naslovio ovaj tekst. Ceo ovaj tekst je zapravo – obrazlaganje naslova.
Prilagođavanje, rešavanje problema i učenje su psihološki aspekti i ponašanje, koji proističu od nekud, a proističu iz mozga i našeg nervnog sistema. Kakav nam je mozak ako se brzo prilagođavamo, rešavamo probleme i brzo učimo? Umrežen i ima tendenciju za dalja brza umrežavanja. Umreženost mozga je ispovezivanost neurona (nervnih ćelija) u mozgu. Veze koji ti neuroni u mozgu prave se nazivaju sinapse. Sinapse su mali prostor između neurona (neuroni nisu fizički povezani i spojeni) u koji se iz jednog neurona ispaljuju hormoni i neurotransmiteri, a receptori susednog neurona, primaju te hormone i neurotransmitere (biohemikalije) i tako ćelije u mozgu (neuroni) komuniciraju. Što više tih veza (sinapsi) ima – inteligentniji smo. Jer je prilagođavanje na novonastale okolnosti i uslove življenja, ako odemo u mozak, zapravo – stvaranje novih neuronskih puteva i mreža. Neuronski putevi, neuronske mreže su skupovi tih ispovezivanih neurona, koji se oforme kad smo dovoljno dugo u novoj sredini i saznajemo o njoj, imamo očekivanja i poznajemo je, znamo gde su opasnoti, a gde je mir i sve to slično…I kad smo se prilagodili i što se kaže odomaćili u novoj sredini, to znači, ako opet odemo u mozak i na taj biološko-neurološki aspekt, da su nam se stvorili novi neurosnki putevi i neuronske mreže. Znači, prilagođenost se oslikava u nervnom sistemu (mozgu) kao nešto naučeno i poznato, a to su oformljeni novi neuronski putevi.
Isto je i učenjem. Kad nešto novo naučimo, nama se to novo naučeno isto čuva u mozgu u vidu tih neuronski puteva. Neuronski putevi i neuronske mreže su naučene stvari, memorija. Naučene stvari su memorija. Kad nešto zaboravimo, u mozgu su se nervne ćelije drugačije pregrupisale i te neuronske mreže i putevi su nestali, a nestali su, jer mozak kaže: “Ovaj neuronski put mi ne treba, rasformiraću ga i ćelije upotrebiti za druge neuronske puteve i drugačiju ispovezivanost mozga, koji mi trebaju za opstanak i preživljavanje, a to su oni neuronski putevi koje korisitim.”
Isto je i sa rešavanjem problema. Kad rešiš neki problem, ti to znaš. Znači rešio si ga i znaš i to tvoj mozak beleži kao nov neuronski put i poznatu situaciju. I pripremio se oformljivanjem neuronskog puta za sledeće slične situacije. I svaki sledeći put kad naletiš na isti problem ili sličan, tvoj mozak skenira situaciju, da vidi koji neuronski put da koristi ili da pravi novi. I ako je nešto poznato od problema, mozak upotrebi taj već pre napravljeni neuronski put. Bio si u toj situaciji, mozak je to prepoznao i za rešavanje istog problema upotrebio isti neuronski put.
Pod čijom kontrolom se formiraju ti neuronski putevi i mreže? I kada se formiraju? I šta im ili ko daje znak u nervnom sistemu da se formiraju? Sve se to odvija pod kontrolom ekscitatornih hormona i neurotransmitera koje luči simpatikus. Šta sam sad to rekao? Simpatikus je autonomni deo nervnog sistema koji radi van naše volje i uključuje se kad smo ugroženi. To je deo sistema preživljavanja (fight or flight), funkcije su mu primitivne i primordjialne, od instinkata do intuicije i nagona i fizioloških kao što su paljenje i gašenje rada žlezda. I kad naš organizam percipira da smo ugroženi, aktivira se simpatikus, a on po žlezdama i organima izlući ekscitatorne biohemikalije (neurotransmitere i hormone), da bismo se borili ili bežali, priprema nas na akciju, agituje i uzrujava, galvanizuje i čini fokusiranima, spremnim, budnim i opreznim. Neke od tih ekscitatornih biohemikalija su noradrenalin, adrenalin, dopamin, kortizol, NMDA, glutamat, acetilholin… A neke od tih biohemikalija stvaraju sinapse, povezuju neurone i taj proces stvaranja sinapsi smo, naravno, nazvali sinapsogeneza. Kad npr naš simptikus aktivira lučenje dopamina i NMDA, oni u hemijskim procesima kao što je dopaminilacija, umrežavaju mozak i povezuju sinapse. Dakle dopaminilacija izaziva sinapsogenezu. A sinapsogeneza stvara umrežen mozak, a umrežen mozak je inteligentan mozak.
Sve to od znanja ako pomešamo sa nekim znanjima iz evolucione biologije navodi nas na očigledan zaključak, a to je da je stvaranje novih neuronskih puteva i mreža i time umrežavanje mozga, zapravo reakcija i odgovor organizma na nove okolnosti ili probleme i kroz tu umreženost tj inteligenciju, nama organizam daje veće šanse za preživljavanje i opstanak. Dakle, inteligencija postoji kao sredstvo opstanka. Naravno, ko se ne bori za opstanak u divljini i za svaki obrok ili da ne bude nekom obrok, krene da se kao homo sapiens (mi smo to, čoveče) bavi religijom, filozofijom, smislom i svrhom ili umetnošću. Druge vrste su u permanentnom opstanku i borbi za sklonište, partnera i hranu, tako da im mozak za to služi. Nemaju sistemsku i dugotrajnu dokolicu, a iz dokolice i mira nastali su upravo religija, umetnost, nauka i filizofija, zajedno sa samosvesnošću, savešću i apstraktnim razmišljanjem, a zbog toga smo dobili deo mozga koji služi za sve to, a druge vrste ga nemaju, a to je – prefrontalni korteks.
Neki od naučnika na ovu temu:
*”Inteligencija je sposobnost prilagođavanja” Stiven Hoking
**”Ne opstaju najjače ili najinteligentnije vrste, opstaju one koje se najbolje prilagode novonastalim okolnostima.” Čarls Darvin
Leave a comment