U ovom tekstu ću razmatrati šta je smrt i njen odnos sa živim. Da li ima života posle smrti i u kakvoj formi. I temu smrti ću pokušati da obradim iz više uglova, a to može da znači – kroz lupu više nauka.
Neki filozofi i teolozi, mislioci u okvirima različitih religijskih dogmatskih indoktrinacija ili agnostici i ateisti, kroz istoriju su razmatrali temu smrti, transcedencije i besmrtnosti duše, večnog i zagrobnog života, reinkarnacija i vaskrsenja…A onda smo sa pojavom psihologije i izučavanja ljudskog ponašanja dobili i interepretacije svih prethodnih učenja, bilo da su filozofska koja ne uključuju Boga ili religijsko-dogmatska koja uključuju Boga, i počeli da gledamo odnos čoveka sa smrću kroz ljudsku prizmu. To znači, ako kroz lupu psihologije interepretiramo sve filozofije i religije i njihova učenja o smrti, da su sva ta učenja nastala kao posledica straha od smrti ili želje da se bude večan. Ispada da je Vaskrsenje u Hrišćanstvu kao učenje u okviru religije nastalo da bi sami sebi umirili strah od smrti, prolaznosti i nebitnosti. Ima nade, možda vaskrsnemo. Nije konačan kraj. Tako je i sa reinkarnacijama u Hinduizmu, Bramanizmu i Budizmu. Gde je isti motiv – da se živi večno, samo se duša seli iz tela u telo. I to bi trebalo da bude isto tumačeno psihologijom, kao naša želja da živimo večno i strah od smrti i prolaznosti. Pa su onda smisli religiju, Lao Ce, Gotama Sidarta, ko god već…..i svoje lične strahove, afinitete i preference podigli na nivo učenja koje je kasnije postalo dodatno mistifikovano gleda se kao religija. Ali za ta učenja čitajte njih. Oni su dostupni i dalje u svakoj biblioteci i vrlo su intelektualno stimulativni A posle ovog uvoda ću pokušati da nastavim dalje kako ja vidim smrt.
Jednom sam pročitao Teslu gde kaže da svi mi posle smrti idemo u svetlost. I da ne zna koji tamo zakoni vladaju, ali da sigurno postoji, taj prapočetak i praizvor kom se svi vraćamo, kako je rekao. To iskonsko. Taj praizvor energije.
Medicina i biologija znaju za ćelijske smrti. Postoje 4 načina da ćelija umre. Apoptoza, Entoza, Autofagija i Nekroza. Apoptoza je programirana ćelijska smrt, kad ćelija shvati da više nije potrebna ona aktivira protein Kaspazu, koji je uspavan u ćeliji do tada i Kaspaza razmonitra i rasformira iznutra ćeliju, ne dopuštajući da se sadržaj ćelije prelije na okolne ćelije koje treba da nastave da žive. Nekroza je kad ćelija odumire usled smanjenog dotoka krvi ili povreda ili sličnih, pre svega, mehaničkih stresova na ćeliju iz okoline. I tu da ne ulazimo u detalje tih mehanizama i šta ih pokreće. Autofagija je kad od stresa ćelija počne sama sebe da “jede”. Od stresa može da bude kad neko posti i dugo ne jede, što je danas popularizovano u javnosti. Glad je stres za organizam. Jede se, uništava svoje organele iz citoplazme, proteine i druge makromolekule. To se računa kao čišćenje organizmna u savremenim trendovima, ali ćelija jede samu sebe. Ali da ne ulazimo tu u detalje mehanizma autofagije, ali ćelija kad gladujemo, jede svoj ćelijski otpad. Tada nam se menja apetit, insulin i glukoza…mnogo toga, ali ćelija pojede štetne materije unutar svoje citoplazme. Umerena autofagija je dobro održavanje ćelije. Entoza je kad jedna ćelija krene u susednu ćeliju i to rezultira smrću ćelije koja “napada” susednu. Food for tought je da ćelije kancera dobro izbegavaju apoptozu. Znači, ćelije kancera ne budu pojedene i razmontirane od proteina Kaspaze pri Apoptozi. A one bi baš trebalo da budu uništene. Pitanje za milion dolara je zašto je taj prirodan proces samouništenja ćelija kod ćelija kancera blokiran.
To su načini uništenja naših ćelija. Kada skup svih naših ćelija umre – to je naša biološka smrt. Neke ćelije žive dugo, a druge kratko. Npr neka bela krvna zrnca žive dva dana, a ćelije u očnoj retini se ne menjaju tokom celog našeg života i ne umiru.
Ako se spustimo malo niže od tog medicinskog i biološkog nivoa, doći ćemo do pitanja kako ćelije rade, a tu je odgovor biohemije, pa onda još i niže – fizike. Sve ćelije se sastoje iz citoplazme, organela, membrane, jedra i u jedrima DNK. A svi ti elementi se sastoje od makro-molekula. Makro-molekuli su veće grupe udruženih atoma, tj hemijskih elemenata. A svi procesi unutar ćelije, u jedru, u membrani pa i u DNK, se pokreću bioimpulsima. Ono što mi zovemo bioimpuls ili nervni impuls je zapravo struja u našem telu, živom telu, u živom telu koje je skup ćelija, tkiva i organa. I u zavisnosti šta radimo, nama se menja napon te struje u telu, u našim ćelijama. Ako nešto smislimo u glavi, neku ideju, nama se u delu mozga zaduženom za razmišljanje (frontalni neokorteks) generiše dodatni napon u tim ćelijama i menja se voltaža nervnih impulsa koji se prenose drugim nervima do naših žlezda ili mišića npr za govor kad tu ideju iskazujemo ili ruke ako je pišemo ili nam se pokreću mišići oka i vrpljimo se. Ideja generisana u mozgu se negde pokaže, u ovom slučaju kroz treputanje i nemiran rad oka ili vrpoljenje. Isto je i sa osećanjima i osetima. Ako smo tužni ili nas npr boli prst koji smo udarili, to se prenosi sa nerva do susednog nerva i aktivira žlezde koje luče hormone ili neurotransmitere. A voltaža je intenzitet, brzina, sila kojom se elektroni prenose u provodniku. U ovom slučaju provodnik je naše telo i neuroni, a voltaža se menja u skladu sa intenzitetom naših osećanja ili misli. I mi možemo da našu ideju ili osećanje pratimo u telu kroz praćenje nervnog impulsa i menjanje voltaže na tom putu. I što jače nešto mislimo ili osećamo, to se više struje generiše u mozgu gde se stvara ideja i u ćelijama se menja voltaža tokom prenosa sa nervne ćelije na nervnu ćeliju. Ta voltaža je 40-90 mikro Volti, a u određenom trenutku kad naraste volataža, što je samo pojavni oblik intenziteta misli ili osećanja, u nervnim ćelijama se otvaraju jonski putevi u membranama i sadržaj ćelija se razmenjue sa susednim ćelijama. I tako se prenose informacije u zavisnosti od struje koju generiše naše lično iskustvo (misli, osećanja…)
Električna struja iz naših tela i nervnih ćelija je energija. Oblik energije. A znamo zakone termodinamike, da se energija ne može uništiti, niti stvoriti, može samo da menja pojavne oblike. Znači stalno postoji određeni nivo energije, koja samo menja načine kako se pokazuje, tj svoj pojavni oblik. Kako u nama, tako i u svemiru. Zakoni fizike koji važe za neživu materiju, isto se primenjuju i na živu i svesnu materiju, kao što je čovek.
Postoji više oblika energije od kojih su neki karakterstični za ljude, a drugi nisu. Čovek poseduje električnu energiju, ali i toplotnu. Takođe čovek odašilja svetlost od oko 10 – 20 vati, što je našem oku ili drugim našim čulima van radra percepcije. Ne zapažamo to ni noću.
Oblici energije u prirodi su toplotna, hemijska, potencijalna, električna, mehanička, kinetička, gravitaciona, zvučna, elastična, radioaktivna, nuklearna, atomska….
I moja poenta, nakon ovog dugačkog pravljenja okvira za priču je da kad nam se razgradi telo u tim procesima raspada ćelije, iako nam je materija uništena, energija koja je pokretala tu materiju ne može da se uništi. Čak je i sama materija, zapravo oblik postojanja energije. I zakoni termodinamike važe od mikro do makro nivoa i svuda su primenjiljivi, a to znači i zakon o održanju energije, da se enrgija ne može uništiti niti stvoriti, može samo promeniti oblik. Ako se i dalje držimo tih zakona, onda znači da sa smrću i razgradnjom naših ćelija kao materije, menja se oblik postojanja naše energije. I to što je naše telo emitovalo toplotnu energiju (temperatura našeg organizma je oko 37 stepeni Celzijusa, to se negde i nekako stvaralo), svetlosnu (10 – 20 vati), mehaničku i kinetičku (kretanje i rad obavljamo), električnu (nervni impulsi koji se stvaraju od misli, osećanja i oseta idu do mišića i žlezda). to se sve pretvara u druge oblike energije. Verovatno i u svetlosnu energiju kako je Tesla pričao i odlazi u Svemir i nastavlja da bude deo Sunca ili nekog drugog zračenja ili bilo kog načina pojavljivanja, isto kao što je i pre bilo. Samo mi više nemamo svest nad tim i nećemo moći da se svesno upregnemo i angažujemo moždane strukture za generisanje ideja i misli i osećanja. Mi više nismo svesni biološki entitet nego energija, prepočetak svega i večan kraj svega. Vrši se transfer energije.
*Kako u nama tako i u Kosmosu vladaju isti zakoni termodinamike, kako kažu naučnici. I nastanak galaksija i zvezda, meteori, komete, kvazari i pulsari, supernove i crveni džinovi, crne rupe…sve je to proces preoblikovanja energije. Znači istorijat svemira je dug proces preobražaja pojavnih oblika energije. Iz Crvenog džina i Belih patuljaka, faza razvoja zvezda, nastane crna rupa. To traje milionima godina, pa i miljardama, taj preobražaj, a to je je zapravo proces menjanja pojavnog oblika energije iz ovakve u onakvu materiju. Pre 14 milijardi godina ceo Kosmos, sva energija je, kako kažu naučnici, bila nabijena u ekstremno malom prostoru veličine oraha, pa je po tome Stiven Hoking i naslovio svoju jednu knjigu “Kosmos u orahovoj ljusci”. I zato što je tako mnogo energije se nabilo u tako mali prostor i bilo jako kondenzovano, desio se Veliki Prasak i sve je eksplodiralo pod tim nabojima kondenzovane energije i krenulo je da se širi i to traje već 14 milijardi godina taj efekat Velikog Praska i stalnog širenja. Kosmos se i dalje širi od tog prvobitnog praska u nabijenoj orahovoj ljusci. I tu se isto samo menja oblik energije, količlina je ista. I nije narušen nijedan zakon termodinamike. I postoji prirodna tendencija svakog sistema da ide u neuređenost. To je entropija, isto deo termodinamike. Entropija je težnja sistema (čoveka ili svemira, svejedno) da ode u beskrajnu neuređenost. I mi kad umremo nastavljaju se ti zakoni fizike, koji su bili privremeno sprečeni dok smo bili živi 80-ak godina. Život i nešto u našem telu, a po naučnicima su to verovatno geni, sprečavaju i odlažu realizovanje entropije dok smo živi i dok se ne razgardimo. A taj stepen neuređenosti se može izmeriti i zna se u kom opsegu neuređenosti (entropije) može da postoji život. Ni previše uređen, ni previše neuređen sistem, ali o tome drugi put.
Leave a comment