Stres je negativna, intenzivna draž. I stres može da nas zadesi sada, u trenutnom životu, a može i u detinjstvu, pa i ranije u životu od detinjstva, na rođenju ili dok smo kod mame u stomaku (jer život počinje sa začećem, ne sa rođenjem, i čim nam počne život, mi smo u mogućnosti da smo izloženi stresu a time i reagovanju na njega).
Imperativ svega živog je da opstane. Da opstane pod bilo kojim okolnostima i u bilo kojim situacijama. Opstanak. I shodno tom prirodnom zakonu i mi funkcionišemo. Ako su nam promenjene okolnosti u kojima živimo, i mi se menjamo shodno njima, zapravo se prilagođavamo. Ako su nam okolnosti stresne i okruženje puno stresora (izvori stresa), mi se prilagodimo tim okolnostima da bismo opstali. Prilagodimo se kroz promene rada organizma, a to mogu da budu bolesti. Kad nam je organizam bolestan, on je zapravo u permanentnom stanju prilagođenosti na stres (intenzivna negativna draž). Bolesti su trajne adaptacije organizma na stres. Bolesti su trajno izmenjena stanja organizma u skladu sa izmenjenom od normalne, stresne okolinom (u sadašnjosti ili prošlosti) da bi organizam opstao. Isto tako je i sa pozitivnim okolnostima. Pozitivna okruženja nas menanju i prilagođavaju, samo na drugačiji način od stresnih. Ali trenutni fokus priče mi je na – stresu i bolestima kao vidu adaptacije organizma na taj stres. Mi smo reakcija na naš rani život dok smo se razvijali i formirali. Naše zdravlje, dugovečnost, bolesti, društvenost ili povučenost, stidljivost ili otvorenost, spontanost ili stegnutost, ćutljivost ili pričljivost i takve slične karakteristike su u najvećoj meri reakcija i odgovor našeg organizma na ono šta nam se dešavalo tokom razvoja (način rođenja, roditelji, škola, drugari, pa i komšiluk, tetke, strine i drugi rođaci koji su bili oko nas).
Stres može da bude npr: neko je bio u ratu, na prvoj liniji fronta gde mu je život sve vreme bio ugrožen, i godinama kasnije kao ratni veteran on recimo boluje od PTSD-a (post-traumatski stresni sindrom). Samo, iako je izašao iz stresnog okruženja koje mu je život ugrožavalo (prva linija fronta i borbenih dejstava), njegov organizam nije izašao iz te reakcije na to okruženje. Nije izašao iz tog modusa prilagođenosti na taj stres. A organizam se prilagodio na borbena dejstva i tu okolinu, tako što je aktivirao simpatikus, a simpatikus izmenio rad žlezda, organa, hormona i transmitera, napravio ga aktiviranim i budnimim, galvanizovanim i borbenim recimo. I njegovo telo (organizam) se ponaša kao da mu je život i dalje ugrožen i kao da mu je organizam i dalje u tom okruženju. I to je PTSD. Njegov organizam ima i dalje reakciju prilagođenosti, izmenjeno stanje funkcionisanja. Jer telo (organizam) sve beleži i pamti. I u nesvesnom je i dalje taj ratni veteran u ratnom okruženju. Njegov organizam nije obradio i procesuirao sve te stresne događaje i emocije sa fronta, jer ih je bilo previše i nije bilo predaha i odmora za organizam, da se bavi tim emocijama i stresom, već je organizam napakovao zalihe događaja i emocija, na koje će kasnije da odreaguje kad bude došlo stanje mira (mira za organizam, a i mira bukvalno), a nastavio da bude u modusu preživljavanja. Jer ako preživiš onda možeš da se baviš emocijama. Naš organizam je prirodno mudar za nas i nesvesno je izabrao umesto nas da je bitnije da opstanemo, nego da se bavimo emocijama u tom trenutku na ratištu. To je prirodan i nesvestan manevar i mehanizam organizma da bi opstao. Tako čovek funkcioniše.
Anskioznost i panika npr su isto bolesti ili drugačije rečeno trajno izmenjen način rada organizma. A izmenjen u skladu sa originalnom i prvobitnom traumom (količinom stresa). Anksioznost i panika su trajne somatske (telesne) reakcije na stres. Organizam se izmenio da bi opstao. A ovde možemo da vidimo kod panike i anksioznosti da je izmenjenost telesna. Jer su panika i anksioznist: lupanje srca, kratak dah, znojenje, osećaj bliske smrti, ustreptalost i strah od nepoznatog….telesne reakcije. Mi po načinu reagovanja na stres možemo da zaključimo kad se taj stres desio. Ako je način reagovanja našeg organizma telesan kao što su panika i anksioznost, mi znamo da nam se onda stres desio rano u životu, kad smo od razvijenih funkcija imali mogućnost da reagujemo na stres samo telesno. To je od: malo posle začeća, do 6 meseci posle rođenja. Taj period uključuje i (način) rođenja. Ako nam se tada desila trauma, mi ćemo imati telesnu trajnu manisfestaciju reagovanja na taj stres. Stres u tom periodu može da nam bude teško rođenje, što je veoma česta trauma, ali se u današnjem društvu olako prelazi preko toga i smatra se kao deo normalnog ponašanja sa bebom u porodilištu ili plodom u majčinom stomaku. Na rođenju stres može da bude rođenje na carski rez, nepravilno zauzet položaj bebe, da ne izlazi prvo glava, zamotanost u pupčanu vrpcu, indukovan porođaj, prevemeno rođenje ili posle termina rođenje…a u stomaku kod mame stres može da bude ako je mama uplašena, nesigurna jer nema muža oko sebe i podršku, ili je ratno stanje u državi i nemaština i to kako se mama oseća prelazi na bebu preko vrpce i placente, ako se mama loše hrani ili pije koka kole, alkohole i kafe, to isto može da bude stres za bebu, ako je beba dugo ostavljana sama u krevecu posle rođenja…i na sve te stresne situacije za bebu, organizam bebe izmeni način rada, prilagodi se tom stresu i to trajno. Kako beba može da se prilagodi stresu? Pa beba nema svest o tome i to su automatska i nesvesna prilagođavanja. Neka od tih prilagođavanja su što mi odrasli zovemo, pomenuti anksioznost i panika. Bebi tokom rođenja može da lupa srce mahnito, da bude sva usplahirena i u stanju grča i da diše plitko, jer od razvijenih funkcija ima samo te telesne, pa tako i reaguje dok se bori da se rodi. Ali kasnije u životu, iako je prošla npr traumu rođenja ili dugog ostavljanja u krevecu, kasnije taj odrastao čovek može da ima anksioznost i paniku ili visok krvni pritisak, jer mu je organizam ostao u tom modusu opstanka i toj izmenjenosti organizma koja je trajna. Organizam se adaptirao da bi opstao.
Osim somatskih reakcija organizam može da se izmeni, adaptira na stres i emocinalno i intelektualno. I opet tu trajnu izmenjenost mi zovemo bolest, a npr emocionalne izmenjenosti mogu da budu fobije, delimično i depresije ili bipolarni poremećaji. A da kažem intelektualne izmenjenosti i prolagođenosti organizma na stres mogu da budu šizorenija ili paranoja. Fibromijalgije, multipla skleroze, migrene i dijabetes su isto adaptacije organizma na stres, ali su na više nivoa i naravno su isto trajne adaptacije. Npr migrena je reagovanje u sadašnjosti na stres iz veoma rane prošlosti (najčešće je da kad beba ima pupčanu vrpcu oko vrata pa nema dovoljan dotok kiseonika i u asfiksiji ili anoksiji je, pa se suze i skupe krvni sudovi u mozgu (vazokontrikcija) i to se doživljava kao migrena). I beba je imala takvu reakciju na prvi stres u životu, na taj manjak kiseonika, i zadržaće tu tendenciju da uvek u životu kasnije kad odraste, reaguje tako na stres, tj dobije migrenu. Kako smo reagovali na prvi stres u životu, veoma često napravi imprint, tj obrazac kako ćemo kasnije u životu imati tendenciju da reagujemo na stres. da li smo besni, paralisani ili eto imamo migrenu. Organizam je shvatio da nas je izvorno i prvobitno taj način reagovanja i adaptacije, spasao od stresa i uvek će primenjivati taj model reagovanja, adaptacije, rešavanja stresa kasnije u životu.
Naravno, to govorim za ponašanje i te trajne promene u ponašanju ili nešto što se vidi spolja (ili da kažem adaptacije), bolesti. Osim onoga što mi vidimo od promena u ponašanju, postoje i trajne promene u lučenju hormona, neurotransmitera i drugim fiziološkim funkcijama ili subklinički organskim izmenama, koje prođu neprimećeno i stručnom oku ili ne zahtevaju nikakav tretman, jer je osoba visoko funckonalna, stalno pojačano aktiviran simpatikus (koji se aktivira kad smo ugroženi) a simpatikus promeni celu našu fiziologiju, kako žlezde luče hormone, izmenjen odnos insulina i glukoze u krvi…sve sve, ceo organizam se prilagodio u reagovanju na traumu i to se prilagodio na svakom nivou, od ponašanja do biohemijskih promena u telu. I ekspresija naših gena se prilagodila stresu, i to ćemo preneti tako našim potomcima. Promene su sveobuhvatne, a isto tako i dugotrajne, nažalost.
Naš organizam reaguje tj izmeni se u odnosu na traumu u zavisnosti od toga kad se desila ta trauma. Malo od začeća, pa preko rođenja, do 6 meseci starosti, mi imamo od delova mozga razvijeno samo Moždano stablo sa svojim delovima (Varolijev most, Retikularni aktivirajući sistem RAS, Medulla Oblongata, Medulla Spinallis…) i svojim funkcijama. Moždano stablo kontroliše vitalne funkcije kao što su disanje, puls, krvni pritisak, rad srca… Onda nam se od šest meseci starosti do šeste godine razvija Limbički sistem sa svim svojim strukturama (Hipokampus, Hipotalamus, Talamus, Amigdala…) koji reguliše emocije, a zatim od šeste godine do neke dvadesete nam se razvija Korteks koji je zadužen za regulaciju misli, logiku, rezon, analizu i apstraktno razmišljenje.
I sad kad znamo malo razvojne anatomije i kad se koji deo mozga razvija kod homo sapiensa i koje funkcije reguliše, možemo u skladu sa tim da znamo i kakve će stres, koji nam se desio u tom delu razvoja našeg nervnog sistema i organizma, imati načine reagovanja, manifestovanja. Ili ako obrnemo: u zavisnoti od toga kakvi su nam simptomi, tj trajni načini prilagođenosti i izmenjenosti funkcionisanja i reagovanja našeg organizma (ili da kažem koje bolesti imamo), na osnovu toga možemo da kažemo kad nam se desila trauma koja je sve to pokrenula.
I svaki sadašnji stres, pogotovo veći, će biti okidač da se pokrene cela ta mašinerija ranog stresa i reagovanja na stres ili ako je jak taj primarni i originalni stres iz detinjstva, zauvek možemo ostati u tom izmenjenom načinu rada, zapravo bolesni, jer je bolest adaptacija, prilagođenost organizma na stres da bi opstao. I mi smo skoro uvek toga nesvesni i krivimo sudbinu, karmu, stanje u društvu ili eto: tako je – kako je i ne pitamo se i ne idemo dalje od toga.
I za kraj veoma kratko. Šta mi da radimo sa ovim znanjem? Je l’ to tako i nema promena, iako znamo zašto su se neki od nas baš tako razboleli kako su bolesni? Ja znam samo za jedan trajan način izlaska iz tog trajno izmenjenog stanja funkcionisanja, iz bolesti. Psihoterapija. Da se na psihoterapiji “napadnu” te stare i u vidu memorije zabeležene traume koje izazivaju ta permanentno izmenjena stanja rada organizma. A kad se razreši uzork (trauma), nestane i posledica (bolest kao adaptacija).
P.S. Da li će osoba da ima stalno prisutnu (hroničnu) tu adaptaciju na stres (bolest) ili će se javljati povremeno kad bude okinuta i trigerovana trenutnim stresom (akutno), zavisi od strukturiranosti i stabilnosti ličnosti i celog organizma. A ta strukturiranost zavisi malo od genetike, a ubedljivo najviše od toga kakav smo imali period razvoja (detinjstvo). Osobe sa stalnim traumama, problemima i takvim stilom i načinom života u detinjstvu tokom razvoja, će imati veliku verovatnoću da izgrade slabo strukturiranu ličnost sa slabom kontrolom impulsa i sa verovatno hroničnim adaptacijama na stres (bolestima). Sve od reakcija je uvek prisutno i sve kulja nezadrživo na površinu. Takvi su podložni za bolesti zavisnosti (alkohol, droga, video igrice, pornografija, kockanje…) i za ADHD i ADD, poremećaje pažnje. Organizam je stalno alarmiran i obrađuje neke podatke, nema mira i fokusa, a u stvari je to deo odbrane od osećanja i način birbe sa stresom. Da se umiri, onda bi osetila sav užaš, osoba je u konstatnom bežanju. I to je njega adaptacija -beži od stresa mislima.
P.S.S. U ovom tekstu sam se potrudio da dam malo drugačije viđenje stresa i bolesti. A time i drugačije ophođenje. Svi savremeni i priznati naurolozi i drugi koje se bave proučavanjem stresa, upravo ovako vide stres, bolesti i njihov međusoban odnos.
***Neki od autora koje sam u životu čitao (što znači da je sve ovo znanje svakom dostupno, samo se verovatno ne bave svi ovim) da bih ovo gore mogao da napišem su: Antonio Damasio, Artur Džanov, Stiven Pordžis, Brus Lipton, Gabor Mate, Danijel Goleman, Piter Levin, Vilhelm Rajh, Besel van Der Kolk…i još neki broj njih koji su zaokružili moje viđenje stresa i bolesti. Ovo sam napisao jer me jedan, nažalost, veoma mali broj ljudi pitao odakle sve ovo znam (najviše u privatnim razgovorima ili uživo u druženjima) ili koje knjige čitam. To su ipak najčešeće moji poznanici koji se interesuju za reference i izvore znanja.
Leave a comment